Opet ja

Opet ja
Nevena Subotić glavom, bradom, kosom i velikim minđušama

субота, 7. фебруар 2015.

Ne dam da mi sruše kuću – ili zašto hohštaplere u politici mogu da zamene normalni, pošteni i odgovorni ljudi

Ako je dominantan stav u jednom društvu ili civilizaciji da se politikom ne bave pametni, pošteni i odgovorni ljudi kako takvo društvo očekuje da mu u politici ne budu hohštapleri.

Moja baba, ustvari ja sam je zvala majka, Stefanija Lalić, prilično blaga, vredna i pravična žena, sa samo nekoliko razreda osnovne škole, umela je ponekad da kaže, komentarišući ono što vidi u Drugom dnevniku da se politikom bave samo hohštapleri. Nisam tada sa 6 -7 godina, znala šta je to ali sam po tonu njenog glasa i mimici zaključila da baš i nije nešto pohvalno.
Kad sam odrasla saznala sam da je njen muž, moj deda Maksa, posle uspešnog preživljavanja čevorogodišnjeg zarobljeništva u nemačkom logoru pokleknuo baš pred politikom. Vredni poljoprivrednik i domaćin, veliki ljubitelj knjige i štampe (zvuči malo čudno, ali je stvarno tako) nakon rata prihvatio je da predstavlja svoje sugrađane i bude odbornik u lokalnoj skupštini. To verovatno ne bi mnogo smetalo majka Stevki, ionako je tokom njegovog boravka u zarobljeništvu naučila da obavlja sve u domaćinstvu sama, da se posle političkih sastanaka razgovori nisu nastavljali u kafani. Tu su joj se političari i politika dodatno smrkli, jer se deda redovnom vežbom i još redovnijim sastancima ubrzo upisao u klub alkoholičara.

Moj otac Petar, mašinski inženjer, zgađen dedinom ljubavlju prema alkoholu isti nije koristio skoro nikad u životu. Na politiku se nije zgadio pa je od omladinskih dana bio prilično aktivan. On je doduše smatrao da treba svima da ukaže na propuste i greške, tako da je bio večiti opozicionar u redovima Titovih vojnika. Naravno da na taj način nikada nije daleko dospeo u političkoj karijeri, ali to ga nije preterano deprimiralo jer je radio od jutra do sutra i ostvario se na poslovnom i porodičnom planu. Naravno, politika je ipak provejavala našom svakodnevicom počevši od redovnog svđanja sa televizorom, preko praćenja svih prenosa sednica i komentara novinskih članaka. I od njega sam  često slušala da se politikom bave samo hohštapleri, ali bi on uz to dodao da je njegova mama Stefanija bila u pravu kada je to isto tvrdila.

Prva politička akcija u kojoj sam ja učestvovala, ako se ne računa bacanje cveća na one koji nose štafete, što nije bilo baš u potpunosti dobrovoljno, bila je Jogurt revolucija. Nadahnuti Slobinim pozivima da spasemo zemlju od autonomaša, a još više željom da pobegnemo sa časova rešili smo da se ukrcamo u autobus za Novi Sad i "spašavamo zemlju". Skoro celo odeljenje III razreda srednje hemijsko analitičke škole iz Bečeja krenulo je u revoluciju. Bili smo prilično uzbuđeni što učestvujemo u istorijskim događajima, ni ne sluteći da će se od tad pa nadalje istorijski događaji događati „svako malo“ i da će nam se na kraju smučiti od njihove učestalosti.  Na revoluciju smo zakasnili, već su izašli ulični čistači da očiste krtog od revolucije, ali smo se super družili i jeli novosadske pice na parče.Tokom tih dana opet se moglo čuti da: „ Sad baš i neznamo ko je tu u pravu, al' svejedno, politikom se ionako bave samo hohštapleri“

U toj navali istorijskih događaja i raznih revolucija dokačila me je i Plišana  dok sam studirala u Novom Sadu.  Imala sam baš veliku želju da učestvujem u njoj, ali su studenti Novosadskog univerziteta nekako sve to više kamerno organizovali, tako da je iz mog ugla delovalo suviše uspavano i neenergično. Nisam pronašla svoju ulogu u njihovom izvođenju revolucije pa sam odustala i podržavala je na taj način što sam ideje, koje sam mislila da zastupa, širila gde god sam mogla i kome god sam mogla, što, kad sad razmislim, i nije tako malo.
Priča o angažovanju u studentskom protestu 1996/7 je živopisno poglavlje za sebe i o tome neću sad.
Neću ni o uključivanju u lokalnu političku scenu u Novom Bečeju, iako ispade da je to sad više pokrajinska i nacionalna scena, od kad se odigrava slučaj Vrebalov, a mesto u tabloidima našlo se i za još po neke.

Bez obzira na sve ceo ovaj prethodno navedeni istorijat moje porodice je ustvari uvod da odgovorim mojoj majki Stevki i onima koji se slažu sa njenim stavom da se pošteni i sposobni ljudi ne bave politikom.

AKO JE DOMINANTAN STAV U JEDNOM DRUŠTVU ILI CIVILIZACIJI DA SE POLITIKOM NE BAVE PAMETNI, POŠTENI I ODGOVORNI LJUDI KAKO TAKVO DRUŠTVO OČEKUJE DA IM U POLITICI NE BUDU HOHŠTAPLERI.

Objašnjavajući Srđanu Merkoviću, koji je takođe skoro istog stava kao moja majka Stevka, zašto je neophodno da se normalni, pametni ljudi bave politikom, bez obzira na prisustvo i ovih drugih hohštaplerski nastrojenih, rekla sam mu da bi prepuštanje cele političke scene isključivo hohštaplerima, koji će odlučivati o tvojoj sudbini i sudbini tvojih bližnjih, bilo jednako kao da neko krene da ti ruši kuću, a ti stojiš sa strane i posmatraš, jer nećeš da se petljaš sa ljudima koji nisu na tvom nivou.

E, pa ja ne dam da mi ruše kuću i uvek ću pokušavati da pametne, poštene i vredne ljude ubedim da im je mesto u politici, iako me politička scena svakodnevno demantuje, iako su mnogi u koje sam polagala velike nade napravili velki političke brljotine (ovde više mislim na nacionalnu scenu, da se ne poraduju lokalni oponenti), iako se ulaskom u politiku odmah susretnete sa kvalifikacijama hohštaplera. Ko se potrudi može da nađe i među našim političarima one koji razmišljaju na ovaj način. Malo ih je, ali ih ima. 


E, neće mi srušiti kuću, a hohštapleri će biti nadjačani makar u sledećem veku. Od negde mora da se počne. Ja počinjem odavde.


Hohštapler je prevarant; najviše se oslanja na radnje mutne, zakulisne, ispod žita… Iako na moralnoj skali ne stoji ništa bolje - hohštapler nije bitanga. Bitanga je manje zavijena u oblande – surovija i sirovija. Hohštapler je, međutim, savršeni spoj ribe i mačke, taj pliva gde god da ga bacite i uvek se dočeka na noge. Osnovna osobina mu je da skriva svoje prave namere.
Veoma sličnu, ali ipak ne i potpuno istu, definiciju nudi i nemački jezik koji hohštaplerom naziva osobe koje se izdaju za ono što nisu – ili se pretvaraju da su obrazovaniji, da su višeg društvenog ranga ili boljeg i priznatijeg zanimanja – a sve samo da bi stekli (protivpravnu imovinsku – a kakvu drugu) korist u novoj sredini gde ljudi ne znaju ko su i šta su.