Samo
da vam kažem. Nemam ja nešto posebno protiv otvaranja te kineske robne kuće.
Nije ni prva ni poslednja koja se negde otvorila. Ustvari više me je pogodila
neka druga vrsta simbolike koju mogu razumeti samo oni koji su bar jednom u
životu ušli u onu pravu, sjajnu robnu kuću, koja je bila nakrcana
najkvalitetnijim proizvodima iz cele tadašnje Jugoslavije. E, baš na mestu te
prave pravcate robne kuće nikla je kineska.
Ta
simbolika da je nekada u mom mestu mogao da se kupi najbolji frižider Gorenje
ili televizor Ei Niš, najkvalitetnija trikotaža Kluz, Mura, Rašica, Varteks, divni štofovi, pamučni
veš iz Ivanjice, lonci Metalca, najbolja kozmetika, ploče, kasete.....i to samo
jednim ulaskom u staru robnu kuću, a da je sada tu izložen najjeftiniji kineski
bofl, to je ono što me je pogodilo. Predstavilo je u jednom potezu svu tugu i
propast naših života od onih dana do danas.
Kada
se samo setim tih trgovaca koji su do u sitnice poznavali svoju robu i znali da
vam je preporuče i odaberu. Za mene je posebnu važnost imalo i to što je jedna
od njih bila i moja baba tetka Ivanka Garčev. Često sam navraćala u taj, za
mene u to vreme bajkoviti prostor novih, sjajnih stvari. Tu sam se malo motala
oko Ike, kako sam zvala baba tetku, a onda kretala u obilazak lepo uređenih
gondola i polica kao da obilazim neku veličanstvenu izložbu.
„
Onda su došle devedesete. Tužne i nesrećne....“ što bi rekao Balašević
pogađajući,kao i uvek, suštinu svega i „Sve je otišlo u Honduras....“, kako bi
to Đole objasnio. Tako je i naša robna kuća otišla. Ispraznila se. Dugo nije
mogla da nađe novog stanara. Ogromni stakleni izlozi su služili kao panoi za
predizborne kampanje ili najave novih koncerata nepoznatih pevaljki. Uselila se
Ideje, pa odselila.
I
na kraju kao kruna tog trnovitog puta te sasvim obične ali meni i verujem
mnogim drugima vrlo drage robne kuće useljava se kineska robna kuća.
Ne
znam.
Da
su od nje napravilo bilo šta drugo. Poslovne kancelarije. Stanove. Igraonicu. Restoran.
Ne bi mi tako teško palo, ali na mestu gde je nekad bio pravi ukras našeg mesta
sa divnim, kvalitetnim, mirišljavim stvarima sada se nalazi najočigledniji
prikaz naše propasti.
I to je danas bio glavni događaj u selu. Čerka me još juče pitala jel može na otvaranje. Kad se nisam šlogirala. E, majku mu. Ja išla na otvaranja izložbi u nacionalnim galerijama, svetske premijere filmova, muzičkih hepeninga klasične muzike na Kolarcu a njoj glavni doživljaj otvaranje kineske robne kuće. Šta ću, pustila sam je. Nije ona kriva što je tako.
A na repertoaru: sintetičke
loše krojene ultra kurvanjski kratke haljine, kartonske cipele i patike, koje
se raspadaju na prvoj kiši, najnekvalitetnija šminka, plastični džemperi,
veštačko cveće i jelke, bižuterija...E, tugo.
Znam
da
ljudi uglavnom nemaju para za skuplje stvari. Jedva nakupe i za to. Kada im
govorim da za iste pare u Novom Sadu ili Beogradu mogu kupiti mnogo
kvalitetniju robu, odgovaraju da nemaju ni para ni vremena za put i da im se ne
isplati da putuju zbog jednih cipela u Novi Sad ili Beograd. Šteta je samo što
ne žele da prihvate to da će se ove kartonske raspasti posle prve kiše. Da će
se izguliti, izobličiti, da će im se odlepiti pola đona, da će one za koje daju
samo nešto malo više kod dobrog proizvođača sigurno isplatiti svoju cenu dužim
nošenjem i udobnijom podlogom za nogu. Ali ih razumem.
Ta
jadna bespomoćnost i zatoreni krug nemaštine i nekvaliteta, to je ono što boli
mnogo više od same činjenice šta se nalazi u nekom prostoru.
I
zato evo otvoreno kažem svima -Baš mi je žao što se na mestu naše stare robne
kuće otvorila kineska robna kuća.
A i ubi me taj karakteristično neprijatan miris njihove robe. Baš me zanima šta će biti sledeće posle njih. Ko zna možda dočekamo bolja vremena bez kineskih robnih kuća.