Na Dan pobede nad fašizmom 9.maj, imale bi svašta da kažu
ovim neofašistima moje babe: Olga i Stefanija.
Reznić Georgije, moj deda, koga su, kako je uobičajeno,
zvali Đura poginuo je zajedno sa još 180.000 srpskih mladića na Sremskom frontu 1945. u borbama protiv
nemačkih fašističkih i hrvatskih ustaških trupa.
Baba Olga je ostala sama da se sa tek rođenom ćerkom probija kroz život.
Lalić Maksim, moj deda, koga su kako je uobičajeno, zvali
Maksa pokušao je sa Srpskom vojskom 1941. da pruži otpor nemačkim fašističkim
trupama, a svi znamo kako se to završilo. Deda je preko Sakalasa u Rumuniji,
marvenim vagonima, odvezen u Nemački logor.
Baba Stevka ostala je sama, da se sa tek rođenim sinom
probija kroz 5 ratnih godina sve do povratka svog supruga Maksima.
Ovaj uvod sam napisala tek da se unapred opravdam ako
upotrebim koju malo grublju reč pri pominjanju onih koji se jasno dekalrišu kao
fašisti, ili onih koji se ne izjašnjavaju tako ali značajno žmure i zapušavaju
uši kad im se traži da osude fašističke
ispade.
Nije izjašnjavanje protiv fašizma samo imaginarni politički
stav.
To je izraz
razumevanja za ženu kojoj je otrgnuta mogućnost da u tek započetom životu sa
svojim mužem uživa u ljubavi u zajedničkom odgajanju deteta. Razumevanje njenog
bola kada su joj saopštili da njega više nema i da će dalje sve morati sama. Ne
sama, to bi možda bilo i lakše, nego kao samohrana majka i to u posleratnom nesrećnom
periodu bede i siromaštva.
Izjašnjavanje i osuda fašizma je i shvatanje šta je sve
jedna seljanka u Novom Bečeju morala da istrpi tokom rata dok joj je muz u
zarobljeničkom logoru u Nemačkoj. Ona sa bebom, domaćinstvom koje je sama
morala da vodi, sa stokom, njivama koje su morale da se uzoru i poseju da se ne
bu umiralo od gladi.
E, dragi moji kad sve to zamislite, onda vam sigurno nebi
padalo na pamet da je fašizam i njegova nova verzija u obliku neofašizma,
prihvatljiva ideologija. Ili da može da se toleriše.
Zato sve nebulozne rehabilitacije onih koji su sarađivali sa
fašistima počevši od četnika, preko nedićevaca i ostalih ne treba da prolaze
nemo, bez urlika javnosti.
Šešeljevo divljanje po skupštini, Hrtkovcima i medijima u
kojima otvoreno propagira fašističke ideje ne smeju biti tolerisanje uz
sleganje ramenima sa izgovorom da je on pajac i da ne misli to ozbiljno.
Bar zbog tih ljudi i miliona Olgi i Stevki koje su zauvek
ili u najtežim trenutcima ostajale bez svoje ljubavi, kojima je unakažen život.
Zbog njihove dece koje su nosile sramne (kako je tada to doživljavano) epitete
siročići, ili su posle povratka očeva iz zarobljeništva mesecima pokušavali da
shvate da su to njihovi očevi koje nisu stigli da upoznaju pa su iz zvali „onaj
Čika“.
Moj deda Maksa, koga je posle i celo selo zvalo Čika, jer ga
je tako oslovljavao moj otac, ne uspvajući da sa 5 godina shvati da mu je to tata
koji se vratio iz Nemačke, prepričavao je živo doživljaje od trenutka kad asu ga
zarobili, pa kako su ih bez kapi vode stočnim
vagonima dovezli do Sakalasa: „ A onda su nas pustili pored neke bare u
Rumuniji, pa kad smo mi istrčali iz tih vagona u tu vodu, pa tako pijemo, a ono
sve pačija govna, al nema veze. Mi smo pili.“ Pokušavao je da unese notu
veselosti i vedrine u sve o čemu je pričao, ali je onom ko je dobro slušao bilo
jasno koliko su sve to teški i stresni momenti bili. Kako se glava gubila za
sitnicu. Kako se gladovalo. Pričao nam je deda i kako su ih posle iz logora
premeštali u seljačka domaćinstva da pomažu. Eto, jednom da se i to što si
seljak isplati. Kako su sa đubrišta sakupljali ljuske od krompira da skuvaju da
jedu i još mnogo toga ubacujući po koju rečenicu na nemačkom.
Nikad mi nije palo na pamet da fašizam može biti bilo kome
prihvatljiv, čak su ga se i Nemci sa gnušanjem odrekli, samo isfrustrirani, neostvareni
ološi mogu takvu ideologiju prihvatiti kao svoju.
I za sve antifašiste koji čitaju ovaj tekst sa odobravanjem
klimajući glavom: „ Baš lepo što ne podržavate fašizama, ali đšta ste uradili
da pokažete da ste antifašisti, jeste posetili spomenik ili grblje ratnih
heroja čije su ploče toliko izbledele da im se ni imena ne vide “
Zahvalnost prema herojima koji su nas odbranili od sulude
ideje više rase i nadmoći jedne nacije pokazali smo i tako što su nam skoro sva
groblja posvećena njima zapuštena, zarasla u travu, imena na pločama potpuno
izbledela nečitka. Bar je tako u mom rodnom Novom Bečeju. Ploču deda Đuri nisam
uspela da nađem. Sutra ću odvesti mamu da mi pokaže, a onda ću podebljati
njegovo ime kao što su to uradili još neki zahvalni potomci na grobovima svojih
rođenih.
Baba Olga i Stefanija nisu mnogo pričale o tome kako im je bilo i koliko je sve too bilo strašno, ali se sve to čitalo sa njihovih lica. Mama ponekad pomene neke od detalja iz svog detinjstva i kako je to bilo biti ratno siroče, a ja sam danas svoji ćerkama objasnila zašto smo na groblju palih heroja i fotografišemo zapuštene spomenike, ali već kod prve rečenice su me prekinule i rekle da se sećaju od prošlog puta kad sam im to pričala. Toliko od mene protiv fašizma, a šta ćete vi?
Baba Olga i Stefanija nisu mnogo pričale o tome kako im je bilo i koliko je sve too bilo strašno, ali se sve to čitalo sa njihovih lica. Mama ponekad pomene neke od detalja iz svog detinjstva i kako je to bilo biti ratno siroče, a ja sam danas svoji ćerkama objasnila zašto smo na groblju palih heroja i fotografišemo zapuštene spomenike, ali već kod prve rečenice su me prekinule i rekle da se sećaju od prošlog puta kad sam im to pričala. Toliko od mene protiv fašizma, a šta ćete vi?
Нема коментара:
Постави коментар